Close
Ove 2020. godine pravo glasa imaju oni koji su rođeni 2002. godine, oni čija je godina rođenja dobro zagazila u novi milenijum. Pravo glasa ekvivalent je određenoj vrsti zrelosti: punoljetstvu, izboru naprednog školovanja, političkoj participacija i početku životnog osamostaljivanja. Oni koji su rođeni u devedesetim godinama prošlog vijeka uveliko glasaju, ostvaruju prihode, porodično i društveno su aktivno.
Ti mladi ljudi, rođeni devedesetih godina dvadesetog i oni u prvoj deceniji dvadeset prvog vijeka pripadaju jednoj specifičnoj generaciji čovječanstva. Taj „specifikum“ nije samo svjedočanstvo i ekskluzivitet prelaska iz milenijuma u milenijum, kako bi to epski zvučalo, nego je njihovo odrastanje svjedočanstvo prelaza među epohama u tehnološkom smislu.
Ovo je „Generacija Z“, post-milenijalsi, koji su rasli i stasavali uz moderne tehnologije i koji su zavisni od tih tehnologija.
Takvu generaciju karakteriše naraštaj rođen u periodu 1993-2010. godine. Pored naziva „Generacija Z“ nazvali su je i „Digital Natives“ (digitalni urodjenici) i „iGeneration“. U njenim karakteristikama ističu se upućenost na personalizovane uređaje za specifične potrebe svakog po na osob te uzdizanje medija i multitaskinga kao načina komuniciranja, rada i razmišljanja. Takođe, karakteristika ove generacije jeste naglašen prelazak sa računara na mobilni telefon i sa teksta na video između neo-digitalnog stanovništva. Korišćenje slike je predstavljao prelazni oblik od teksta ka video kreacijama.
Definitovno, smjenu generacija prate dva fenomena: smanjenje ekrana koji nude pogled u svijet i rast stepena individualizacije. Generacije nakon Prvog svjetskog rata pratile su svjetska dešavanja na velikim bioskopskim platnima, organizovano, javno i u velikim salama, dok je „Baby-bum generacija“ (generacija rođena nakon Drugog svjetskog rata) imala ekrane veličine standardnih televizijskih prijemnika. Oko takvih televizora okupljale su se komšije i prijatelji da zajedno, u intimnijoj atmosferi, prate dešavanja u svijetu, sportska takmičenja i trendove u svijetu muzike i zabave. Generacije X i Y (generacije rođene sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka) „buljile“ su, pored televizijskih ekrana i u kompjuterske monitore i laptope, koji su bili nešto manjih dimenzija nego TV ekrani. Igrale su se igrice sa jednim ili dva prijatelja a veoma često i sami. „Generacija Z“ je svoj fokus stavila na mobilni telefon koji je, u prosjeku, dimenzije 5 incha. Sadržaje pregledaju potpuno sami, izolovani u svojim sobama, bez interakcije sa drugima, ostvarujući češću interakciju sa virtuelnim prijateljima nego sa prvim komšijama i drugovima iz školske klupe.
Došli smo u fazu „Digitalnog nomađenja“, kako okarakterisa Žak Atali, u svom djelu „Kratka istorija budućnosti“, misleći na savremen oblik rada i života poredeći ga sa nomadima iz prošlosti koji su „omnia mea mecum porto“ (uvijek sve sa sobom nosili) da bi preživjeli. To sve, što se danas sa sobom nosi, stane u uređaj od 5 incha. Smanjenjem dimenzija ekrana i uređaja i povećanje individualizacije nameće nam pitanje da li je ovo nagovještaj pojavi i neminovnoj upotrebi holograma i čipova?
Predstavnici „Generacija Z“ prividno žive u blagostanju i izobilju. Oni su „u grču“ jer su rasli u okruženju straha i neizvjesnosti, bilo gdje da su se nalazili na Planeti. Oni koji su rođeni u SAD, dva nemila događaja su okarakterisala njihov period stasavanja: „9/11“ 2001. i Velika ekonomska kriza iz 2008. godine. Vjerovatno je, zbog toga, ta generacija u SAD dobila naziv „Homeland Generation“. Ako su rođeni u arapskom svijetu Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, zahvatilo ih je „Arapsko proljeće“ koje je kulminiralo dugogodišnjim ratom u Siriji. Evropljani su se susreli sa izazovom reforme obrazovanja, bolonjskim procesom, posljedicama proširenja Evropske unije donoseći disharmoniju različitih kultura i tradicija koje su trebale kreirati balans za minimalni stepen saradnje i interkulturalnosti, a koji se posebno odnosi na tržište rada. Mladima iz Afrike, stalno prisustvo, pa i porast broja inficiranih HIV/AIDS-om i drugim epidemijma kao sto su ebola, nestabilne političke prilike i politički sistemi, sukobi i konflikti u mnogome afektuju na živote njih i njihovih porodica. Brojni pripadnici ove generacije su među migrantima koji lutaju svijetom već više od pola decenije. To nisu samo Arapi nego su pripadnici i drugih istočnih naroda kao sto su Persijanci (Iranci), Avganistanci i Pakistanci.
Na našim prostorima ova generacija suočava se sa tranzicijama u socijalnoj i ekonomskoj sferi, političkom nestabilonošću, narušenim sistemom vrijednosti, moralnim dilemama, globalističkim uticajima, a u nekim djelovima, sa sukobom rigidnih tradicionalnih normi. Takodje, dio ove populacije u BiH i susjednim zemljama nose transgeneracijsku traumu uzrokovanom sukobima na Zapadnom Balkanu još od Drugog svjetskog rata.
Svima je zajednički susret sa pandemijskom krizom izazvanom virusom COVID-19, čije prisustvo i širenje dodatno stvara pritisak straha i strepnje, a naročito izazov ograničenog kretanja što „Generaciji Z“ predstavlja još veću poteskoću. U ovakvim uslovima, tehnologija je pokazala da može biti u službi čovjeka što je bilo potpuno očekivano ovoj generaciji.
Mladi ljudi „Generacije Z“ imaju nove zahtjeve i obrazac ponašanja što zahtjeva nove i modifikovane odgovore a koji moraju biti drugačiji u odnosu prema prethodnim generacijama. Tradicionalni pristupi nisu više adekvatni za rad sa tim mladima. Pod tim pristupom podrazumjevamo klasične oblike nastave, cjelodnevne seminare, klasične i tradicionalne oblike učenja i rada. Koliko je produktivno „trpati“ ih u biblioteke i čitaonice? Koliko je korisno davati im obimna štiva i pjesme da napamet uče? Dakle, fokus je prešao sa teksta na sliku a sve intenzivnije prelazi sa isključivim fokusom na video, po mogućnosti da što kraće traje.
Ni po koju cijenu ne treba te mlade ljude vraćati na staro da im se ne bi urušio modalitet i viđenje svijeta i svijest o njihovim konceptima i vizijama života.
Mladi „Generacije Z“ danas su upućeni na kompjuterske programe i aplikacije u kojima se vrednuje važnost tuđeg mišljenja. To je, prije svega, indikativno posvećenim praćenjem influensera na društvenim mrežama koji nude obrasce ponašanja pa čak i obrasce stavova o različitim društvenim pitanjima. Prenaglašena važnost tuđeg mišljenja je odraz slabosti pojedinca. Potrebno je razvijati programe i modalitete rada koji će jačati pojedinca da se nosi sa izazovima savremenog doba i naleta moderne tehnologije koja, sve više, poprima obrise dehumanizma i karakter dehumanizacije odnosa. Škole, omladinske organizacije, i druge društvene organizacije ne mogu same da doprinesu prevazilaženju tih problema. Potrebno je sistemski raditi sa širim krugom interesnih strana javnog sistema i institucija u iznalaženji novih odgovora i modliteta podrške tim mladima. Izvjesno je da se edukacija, formalna i neformalna, mora kombinovati sa zabavnim sadržajima. Izazovi i zadaci se trebaju rješavati korišćenjem novih tehnologija. Rad s mladima smjestiti u prirodu jer će tako savladavati životne vještine neophodne za vođenje kvalitetnog života. Kao generalni koncept rada podržati interkulturalne projekte koji podrazumijevaju mobilnost u širem geografskom smislu, te na kreativan način približiti im društvene nauke kako bi se radilo na humanizaciji odnosa.
Jedino ovako pripremljeni možemo, uskoro, dočekati neku novu generaciju koja će nositi potpuno drugo i novo obilježje jer slova iza „Z“ ne postoje, barem ne u latiničnom, Zapadnom svijetu!
mr Ilija Trninić
Direktor Instituta „Perpetuum mobile“, Banja Luka
